Nakon višegodišnjeg života i rada u inostranstvu, mnogi građani se odlučuju da zarađeni novac investiraju u kupovinu nekretnine u rodnoj zemlji. Prvi korak ka ostvarenju tog cilja jeste da provjere da li kao građani neke strane države uopšte imaju pravo da steknu nepokretnost u Bosni i Hercegovini.
Postoji određeni krug lica koja uopšte ne mogu kupovati nekretnine u BiH, a da li neko spada u taj krug zavisi od toga koje zemlje je to lice državljanin. Tako lice koje namjerava da kupi nekretninu u BiH, a strani je državljanin najprije treba da provjeri da li između BiH i njegove države postoji bilateralni sporazum kojim je regulisano pitanje sticanja nekretnina državljana jedne države u drugoj državi.
Tako se države prema kriterijumu da li njihovi državljani mogu biti kupci nekretnina u BiH dijele u tri kategorije:
1) države čiji državljani mogu postati vlasnici nekretnina u BiH bez ikakvih ograničenja, kao što su: Srbija, Hrvatska, Crna Gora, Andora, Belgija, Bugarska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Gruzija, Holandija, Irska, Italija, Japan, Kanada, Kazahstan, Luksemburg, Monako, Norveška, Njemačka, Slovačka, Španija, Švedska, Tadžikistan, Turska i Ujedinjeno Kraljevstvo;
2) države čiji državljani mogu postati vlasnici nekretnina u BiH uz ispunjenje određenih uslova; kao što su: Australija, Austrija, Bjelorusija, Češka, Danska, Egipat, Estonija, Indija, Iran, Island, Izrael, Katar, Kipar, Kuba, Mađarska, Makedonija, Malezija, Maroko, Novi Zeland, Portugal, Rumunija, SAD, Sirija, Švajcarska, Ukrajina;
3) države čiji državljani ne mogu postati vlasnici nekretnina u BiH, kao što su: Irak, Jermenija, Kuvajt, Liban, Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija, Slovenija.
Ukoliko je odgovor na pitanje da li kao strani državljanin možete kupiti nekretninu u BiH pozitivan, neophodno je da pređete na sljedeći korak, a to je izvršenje provjera u vezi nekretnine i realizacija kupoprodaje. Pored samog pregleda nekretnine na licu mjesta, od velikog značaja je da se izvrše i pravne provjere. To obuhvata provjere u zemljišnoknjižnoj evidenciji, naročito da li je nekretnina upisana na ime prodavca, da li uknjiženo više lica te da li je nekretnina opterećena teretima kao što su založna prava ili naplata potraživanja trećih lica.
Sljedeći, a ujedno i najvažniji korak u procesu kupovine nekretnine jeste zaključenje kupoprodajnog ugovora. Kupoprodajni ugovor se sačinjava kod notara, i može se sačiniti lično ili putem advokata kao punomoćnika. Pored toga što može zastupati neku od ugovornih strana prilikom zaključenja ugovora, značaj advokata je i u tome što pomaže ugovornim stranama da dođu do najboljeg zajedničkog rješenja da bi se izbjegle određene nesuglasice, te savetuje na koji način treba da se organizuje izvršenje transfera novca prilikom isplate kupoprodajne cijene, što je posebno značajno ukoliko je reč o isplati kupoprodajne cijene iz inostranstva.
Nakon zaključenja ugovora pristupa se pokretanju postupka uknjižbe ugovora u zemljišnim knjigama, a zatim obaveznoj prijavi poreza na novog vlasnika nakon čega će biti u mogućnosti da izmiruje svoje poreske obaveze.
